28. 10. 2016.

Ko je zeznuo stvar? Narodno pozorište Beograd. Beogradska Opera.





Juče je bila Sv. Petka… Ubitačno se i jelo i pilo… Morao sam, uvredio bi se domaćin.
Danas je lečenje pred sutrašnji praznik.
Berezovski na Kolarcu.
Moji oponenti će sigurno da se pitaju šta ću tamo u to doba?
Pa siguno neću da se krstim u toku koncerta, kao na drugim mestima. A neću na temu Berezovskog ni da pišem.
Osećam, biće toliko dobro, neće me inspirisati.
Sve gledam sa one vedre, humorističke strane, zato:
.
KADA JE NEŠTO ZEZNUTO, ONDA….
.
Opera je najkomplesniji oblik scenke umetnosti, a sa tim i umetnosti uopšte.
Mogu filharmoničari da tvrde kako dostižu zvučno savršentvo, ali kada se na to doda i ljudski glas, pa gluma, pa kostimografija, scenografija,…. Sve ostaje iza opere. Pozorište je, ma koliko ga lično voleo, jednostavnija priča. Neko će pitati, a film. Pa film se secka, recka, slike likovnih umetnika se “prefarbavaju”, vajar koji napravi pogrešan udar po dletu, može uvek da uzme drugi kamen.
Uz sve to, opera sebe u deliću sekunde, ili uzdiže, ili upropašćava. Možete da izdržite jednog bledunjavog Edipa, jer je tragedija sama po sebi moćan osećaj i sažalićete se nad ljudskom sudbinom. Istrpećete i netalentovanu Ifigeniju, bez lepote i duhovnosti i Magbeta bez harizme… Mletačkom trgovcu i Tvrdici ćete da se smejeti, ako nije ni Š od Šeksipra, ni M od Molijera.
Ali u opera nema ni improvizacije ni komedije.
Opet će neko reći kako nisam u pravu.
Stvarno, u operi nema komedije. Postoje samo komične opere.
Tu ne može starački da se zakašlje Ramfis, ili Filip, kao Ričard III, ili Henri V, kod Šekspira, gde glumac ne može da se seti teksta, ili da se Hamlet zamisli čitav minut, koncentrišući se na monolog, ili Ibzenova Nora da ćuti, jer u njoj samoj je drama veća od muke jedne aušvicke logorašice.
Šta je problem?
Publika lako izdrži lošeg Hamleta zarad fantastične Julije. Dobra Ledi Magbet potire i Kralja i Magbeta. Zar je važan i onako ismejani Dundo Maroje ako je Pomet dobar?
A u operi dobra Karmern, dobra Turandot. Prvu lako “ubije” loša Mikaela, drugu “uništi” napukli bas… Tu ni dobar hor ne spašava od propasti. I obrnuto. Kod nas je moguće sve… A svuda je isto. Jer često popularnost kod publike (ima li operske publike u Bgdu, ili nema, dolazi li redovno da uporedi jednu postavu sa drugom, ma o tome drugom prilikom), i frenetični aplauzi na kraju predstave nekima, koji za arije, svima poznate, nisu dobili ni mlak špricer od tapšanja, izgleda više utiču na Upravu, Umetničko veće, nego priče malo iskusnijih i stručnijih, ali koje se čuju “u kuloarima”, jer iza scene je uvek (storijsko) licemerje. Jer te kuloarske priče i onako odatle ne odu dalje, jer u gadu GDE SVAKO ZNA SVAKOG, gde ti je SVAKO, ako ne poznanik, ono prijatelj prijatelja, muž učiteljice vlastitog deteta, mesareva ćerka, za koju ne smeš da kažeš kako je netalntovana, jer će sutra otac da ti uvali masne krmenadle. Izađe li neko iz sistema: “Ja tebi Knjaže, a ti meni Serdare” u dve reči, NAJEBAO JE. (ma o tome ću tek da pišem, da se vratim na scenu)
Jedino ako je Plasido u sredini scene okolo mogu da budu i Buranovske babuške. Ali Plasido je jedan, a Buranovskih babuški i previše, pogotovo onih koje nisu stigle dalje od “beogradskih scena”.. (I o biografijama drugom prilikom, pogotovo o opisu “Nastupao (la) je na SVIM BEOGRADSKIM SCENAMA… Potom sledi spisak, a zapravo su samo dve operske scene, a na ostalim navedenima “daske se dele” sa onima čija se "matične scene" ljuljaju prikačene uz obalu Save i Dunava )
Ostaje nam, za utehu, uvek ono: Ničija nije svetlela do zore. Ali uvek na to dodam i drugu (parafraziranu):
Dok se mudri namudrovaše,….
Talentovani raspevavaše,….
Oni treći se siti napevaše.
Pitaće neko, a publika???? Zar je publika bitna, opera uvek može da se popuni sa stotinak desetogodišnjaka… (A o tome, o tome POSEBNO sledećom prilikom)
Teoretičari muzike mogu na ono gore izneto da objašnjavaju do besvesti. Tako je. Jer kao što je opera puna “svega” od tona, glasa, svetlosti, boje, tekstila… Tako su i njeni problemi van pojedinačnog dosega muzikologa, psihologa, sociologa, estetičara,…. Zato je nekom poput mene veoma lako. Humoristi ne zalaze u operu, na balet, u kocertne sale.
Nemam konkurenciju, pa pomišljam, da i nisam tako loš… I onako ne dajem ocene, samo iznosim impresije nekog ko je platio ulaznicu (znači ne dugujem nikom ništa) I javno iznosim činjenice, koje svako može da demantuje, AKO NISU TAČNE.
.
Uostalom sutra je Sv. Berezovski.
Znate, to su oni sveci kada oni koji žive za umetnost, a pogotovo, ako su i humoristi,   ne rade. Samo slušaju!
                                                                                       David Naum


O istim temama, ali na malo drugačiji način:
Laura i muzika.