24. 02. 2017.

"Moć sudbine" Đuzepe Verdi. Premijera. Narodno pozorište, Beogradska opera. Aleksandar Manevski, Jasmina Trunbetaš Petrović, Miodrag. D. Jovanović, Dejan Maksimović Jadrankla Jovanović, Nebojša Babić, Ivan Tomašev,...





Opšti utisak večerašnje „Moći sudbine“ je: Odličan!
Pojedinci su bili toliko dobri, da su sve ostale manjkavosti pokrili. Na prvom mestu mislim na Jasminu Petrović Trumbetaš, dama je u pitanju pa je zato prva, a u istom rangu je (potvrdila reakcija  kompletne publike) Nebojiša Babić, kao gost. Ali pođimo redom.
Naravno, za najavu predstave gde peva Jadranka Jovanović, bez obzira koliku i kakvu rolu ima,  ona se eksponira u medijima. U „Politici,“ najstarijem listu na Balkanu, najavila je svoje dve ipo oktave u roli Preciozile. Svakako u to je mogao da veruje samo onaj ko je zadnjih godina Jadranku samo gledao, a ne slušao. Miljenica medija (fotografisana i dala više intervjua  nego sve druge žive operske pevačice) nije propuštala priliku da istakne sebe. Šta je od svega bilo, videli smo i čuli smo. Gospođa Jovanović propušta zadnje šanse da napusti scenu kao „diva,“ bar u očima one malograđanske publike kojoj je potrebna „zvezda“ kako bi im osvetlela svakodnevnu životnu učmalost.
Okrenimo se lepšim stvarima.
Gost, režiser, Alberto Paloša. Kao i većina italijana, mnogo priča, malo kaže, a poput iskusnog kulinara i pre premijere publici servira i žabe i mačke.
Otišao je  u svom parlanju u davnu 1953. U Maggio musicale Fiorentina. Povukao (navodno, tako kaže) ovom režijom paralelu, pa da povučem i ja paralelu.
Znam Maggio muzikale preko meni omiljenog genijalnog i ekscentričnog Gorgio de Cirica.  On je oslikavao i scenu i kostime,... u svoje vreme.. Mi ćemo se zadovoljiti sa Mirašom Vuksanovićem, koji je opet pokušao da sledi manir ekscentričnog italijana. Pokušao. I dobili smo tri zavese i isposnicu u vidu kućice za ljubimce, sa krovom „na dve vode.“
Alberto nije nagovestio jednu bitnu činjenicu, tom „La Forza del Destino“ iz 1953. je dirigovao Dimitri Mitropoulos, zaboravio je kaže kako je predstava nakon 7 minuta i 40 sekundi prekinuta na nekoliko minuta. Toliko traje uvertira. Prekinuta je predstava zbog ovacija, aplauza, uzvika oduševljenja. Kod nas se ne prekidaju predstave. Kod nas su aplauzi na otvorenoj sceni kao tapšanje mališana po guzi, u stilu; „Samo napred,  mali!“
Priznaću, dirigent Dejan Savić je veoma korektno uradio svoj posao. Orkestar je očigledno „hteo da svira“ i dobijen je veoma pristojan zvuk.
Ali mi  smo u skladu sa „lokalnim“ mogućnostima doživeli nešto izuzetno poput one „Moći sudbine“ od pre šezdeset četiri godine.  Večerašnja Leonora, Jasmina Trumbetaš Petrović, koju sam veoma vešto izbegavao da ne „ocrnim,“ jer ne samo da nije pevački ostavljala utisak za pohvalu, u proteklom delu sezone, već je naprosto glumački ignorisala i libreto i dešavanja na sceni.
Večeras je bila više nego odlična. Da li je dobila inspiraciju pored Jovanovićke koja je tonula, ili je ušavši u tragičnost lika koji tumači, na najbolji način iskazala svoju moć transformacije,  od oduševljenja, do skrhanosti. Tek publika je to i osetila i nagradila. Dobila je aplauz na otvorenoj sceni, koji se retko pamti u Zgradi na Trgu.
Osim režisera, gost je bio i Nebojša Babić. Njegov Fra Melitone je bio za višeminutni aplauz. Prvo se Babić pognute glave radosno osmehivao, potom se preispitivao da li stvarno sve to zaslužuje i kako se nastavljao aplauz, pojavio se onaj drugi osmeh čoveka koji ne veruje u ono što mu se dešava. A sve je bila i istina i realnost. Za ono što je pokazao, adekvatno je od publike nagrađen. Jedno veliko BRAVO za Nebojišu Babića.
Osim nemogućnosti da otpeva ono što je rola Preciozile zahteva, Jaovanovićka je izvrgnuta još jednoj sramoti.  Kostimograf joj je u prvom delu predstave dao vrišteće crveni kostim, gde je sličila cirkuskom utkrotitelju lavova, a u drugom delu kimono iste nijanse. Koliko se to slaže sa „španskom čipkom“ na tamnim odelima muškaraca,  nek proceni svako za sebe. Tako ukostimirana Preciozila je u prvom delu predstave ličila na vanzemaljca koji je upao u Sevilju, neke godine, osamnaestog veka. Sa glasom koji je grgoljio,  najsličnija je bila članici neke putujuće varijetetske grupe.
Ako se ikada u toj ulozi pojavi Ljubica Vraneš, ali mala šansa, jer je ona tek druga alternacija, dolazim. Mislim kako je to idealno za nju.
U ostalim ulogama: Aleksandar Manevski, bled, Miodrag D. Jovanović ima otorinolaringističke probleme, Dejan Maksimović, kao Don Alvaro, na momente veoma korketan, onda malaksava, svaki put  kada dođe u duet sa Jovanovićem, gubi i glas i intonaciju i samopouzdanje. U nekim mojim procenama, ovo je trebalo da bude predstava gde će Dejan Maksimović da zablista, ali se to nije dogodilo. Čekaćemo neku sledeću priliku.
I na kraju Ivan Tomašev kao Gvardijan. Već sam napisao rečenicu. Tomašev je uvek Tomašev. Rola Gvardijana  ne omogućuje preterano iskazivanje.
Čak je i lepo da svi ostanu u senci Jasmine Trumbetaš Petrović i Nebojše Babića. To je pravi tetar, jedni padaju na sceni, drugi se uzdižu u nebesa. Jer scena nije samo preslikan život, to je izoštrena slika života i zato su i usponi neprirodni, a padovi mnogo bolniji od svega onog što je sa druge strane rampe.
Bar će po lepim stvarima da se pamti ovo februarsko veče. Nesrećni režiser je već prošlost. Ostale su samo nejegove priče o oduševljenju ansamblom, željom da neke vidi u svom gradu. Jednom rečju Italijan.
Ostavio nam je za sobom jednu od najlošijih režija opera, koje su nam na repertoaru. Stavljao je hor paralelno sa rampom, treći, četvrti,..  red pevača se video samo sa druge galerije.  Leonora odlazi sa scene (koja ostaje prazna) i nakon pet sekundi se vraća sa Gvardijanom, baletske numere se izvode u stešnjenom prostoru između hora i rampe. Da napomenem kako su balerine bile u mini suknjama sa crvenim carapama preko kolena, ne znam šta je inspirisalo Katarinu Grčić Nikolić da ovako nešto napravi.  Od mene je ocena jedan.
Pitam se samo šta je Dejan Kolarov tražio u ovoj predstavi kao koreograf. Doživljavam ga kao čoveka koji će u budućnosti da na scenu postavi koregrafije za pamćenje, poput one u „Đani Skikiju.“ Žao mi je njegovog truda, a pogotovo igrača, ali ovo što su večeras pokazali nije za prelaznu ocenu. Uostalom biće još predstava, svi ćemo pogledati sve, kada se utisci slegnu. Ipak je ovo samo premijera, draža su mi deseta i sto deseta izvođenja.
Večeras smo imali i politički establišment.
Mom oku, koje sve vidi, nije promaklo kako nam je ministarka (politikom se ne bavim i ne znam imena), došla zimogrožljivo obučena u „domaću radinost“. Možda to više priliči presecanuju, po deseti put vrpce na nekom autoputu. A i možda je u prolazu, na putu ka otvaranju neke nove deonice od par stotina metara, jer je na pola predstave nestala.
Uz čuda na sceni, desilo se i čudo u gledalištu. VD upravnik Opere je viđen u sakou sa kravatom. Tako mi je rečeno, svojim očima nisam verovao. Ipak,  nešto nije ispoštovano. Upravnik je sedeo u svojoj loži, a gosti udaljeni tridesetak metara. Već sam pisao, kurs lepog ponašanja mora da se organizuje za sve zaposlene. Može neko da se ne slaže sa politikom, sa stavovima pojedinaca, ali gost ma kog političkog i verskog ubeđenja bio, mora da se domaćinski prihvati.
Političari su bili u zvaničnoj poseti, samo je to ličilo na zvanično, ostalo ne.
Tačno, oni će otići svojim putem. Čak, dok ovo pišem, oni se i ne sećaju gde su bili, šta su slušali. Od svih pevača na sceni poznaju samo Jadranku Jovanović.
Ipak i ona može posle ove predstave da odahne. Ubuduće ću izbegavati da dolazim u Operu kada ona peva... Evo već prvog marta. Ne čekajte pisanje od mene.
Toliko mogu da učinim za sebe.



O istim temama, ali na malo drugačiji način:
Laura i muzika.