21. 03. 2017.

Đuzepe Verdi, Nabuko, Beogradska opera. Narodno pozorište Beograd. Sanja Kerkez, Dragutin Matić, Ivan Tomašev, Zorica Mitev Vojnović, Aleksandra Angelov, Tatjana Mitić. ...







Prisustvovao sam odličnoj predstavi.
Sigurno će mnogi da se pitaju zašto sam  kolaž koji prati ovaj tekst, stavio i za najavu pisanja večerašnje impresije. Naprosto, ovogodišnju opersku sezonu, a već je dve trećine za nama, obeležili su: Ivan Tomašev, Sanja Kerkez i Dragutin Matić.
Tvrdim kako će to da ostane do kraja, sa veoma malim mogućnostima da im se neko pridruži. Za “otkrovenje sezone” postoji jedan kandidat, ali o tome u nekom sledećem pisanju.
Konačno je Beograd čuo kako treba da  “zvuči” Nabuko.
Samouveren, sa glasom koji pokazuje zrelinu, glumački autentičan Dragutin Matić nije samo Trubadur i Rigoleto, on je i Nabuko. Teško da ga neko u skorije vreme stigne, a o prestizanju ni reči, bar za sada.
O Tomaševu u roli Sveštenika Zaharije je već pisano. Možda je bio isti kao i ranije, ali večerašnji doživljaj je svakako poseban. Prvi čin, prva slika je nešto zbog čega se čovek zaljubljuje u operu. Već sam napisao: Tomaševa može samo da Tomašev prevaziđe i izgleda u svakom narednom pojavljivanju mu to polazi za rukom.
Sanja Kerkez (večeras Abigaila, robinja, Nabukova usvojenica) je prava operska Dama između dva pomenuta Gospodina. Jedina pevačica protekle sezone koja je u oktobru pokazala maestralno pevanje i od tog nivoa, ne odustaje.Večeras je, kao i do sada,  zaljubljenost, pohotu, oholost, beskrupuloznost, skrušenost,… pokazala i glasom i glumačkom pojavom.
To je bilo dovoljno da predstava dobije  “oznaku” Super!
Pošto mi je veoma mučno ponavljanje kako izvesni pevači nisu čak ni na nivou BOSa (Beogradske Operske Scene),  večeras neću da ih spominjem. Neka se sami pozabave svojim kvalitetom, ali ne u razgovoru sa kolegama, neka snime svoje nastupe, dovoljan je i audio snimak, pa neka to puste bilo kom profesoru pevanja u Evropi. Taj čas će da ih košta 100 evra, ali ako žele da napreduju, neka izdvoje toliko i utvrde gde im je trenutno mesto i koliko vrede.
Spomenuću samo dve dame.
Aleksandru Angelov, koja nam je u uskraćivanju svega drugog podarila samo porcelansko lice od početka do kraja predstave.
Moja malenkost će posebno da piše o izjavi  jedne njene koleginice  koja je doslovno rekla:
“Opera i postoji da bi se slušalo lepo pevanje, to jest  Bel Canto  pevanje, a ne da bi publika publika, recimo skretala pažnju na samu, da kažem,  scenografiju, ili vizuelni efelkat.”
Očigledno je sledila “manir” svoje koleginice kojoj ću da posvetim posebno humorističko-esejističko “osvrtanje,” jer mnogi, očigledno, jedu operski hleb, a ne znaju šta je opera, dok sa druge strane nisu sposobni od tog BC pevanja da publici ponude vise od Be….
Samo je jedna osoba zadnjih 100 godina mogla da ne glumi, da ima 80 kilograma viška, samo je jedna osoba mogla da stoji, peva i belom maramom briše oznojen vrat, čelo i nos… i da peva, kao niko drugi… A i pevao je, a i glumio. Taj pevački Bog koji je hodao zemljom se zvao Pavaroti, svi “drugi morajo sve.”
Sa druge strane Tatjana Mitić je, jednom rečju: Sramota.
Ali, vratimo se onima koji su večeršnji doživljaj ulepšali.
Hor je bio vise nego dobar. Na momente je postizao takav sklad sa orkestrom, da mi je oduzimao dah. To su oni trenuci, zbog kojih se trpe desetine propusta.
A sve je počelo tako što se pred orkestrom pojavila  Zorica Mitev Vojnović.
Po mom ličnom uverenju,  njeno ime može da garantuje kvalitet orkestarskog I celokupnog izvođenja.
I dobili smo uvertiru opere Nabuko. Dobili smo jednu fantastičnu uvertiru. Energičnost, sklad, punoću zvuka… Tromboni, flaute, gudači… Dobili smo muziku za uživanje. I opet su se potvrdila pravila  da naš operski orkestar može kada hoće i da je za svako lose orkestarsko izvođenje kriv dirigent.
Dok ovo pišem, mogu da konstatujem: Srećan sam. Ulepšano mi je veče. Sve sam sigurniji, ima nade,…  Imamo sa čim pred svet da izađemo…
A to što će neko posle ovog mog pisanja da se ljuti??? Pa Bože moj.
Pišem samo iz jednog jedinog razloga, da pohvalim one koji su dobri, koji su sposobni da se izraze preko glasa, instrumenta, kroz scenografiju, režiju, preko svetla, kostima… One koji su sposobni da zaokruže jednu celinu, što je večeras uspelo Zorici Mitev Vojnović, jer je imala u rukama neki čarobni štapić.
Onima koji preko Bee.. misle da nude Bel Canto, neka je Bog u pomoći, ja za njih nemam milosti.

Ulepšano mi je veče!  


O istoj temi, ali na malo drugačiji način:
Laura i muzika.



.