08. 12. 2016.

Bal pod maskama, ili Maska nad balom! Beogradska opera. Dragutin Matić, Nataša Jović Trivić. Piše David Naum.



Bal pod maskama, ili

Maska nad balom!
07. 12. 2016.
Čemu maske, ako nema bala?  Bal!  A šta pa drugo i rade zaludni ljudi u dugim zimskim noćima? Beograđani su mogli večeras za veoma malo novca da budu na balu i to onom pod maskama. Tu zabavu je davno Verdi osmislio, ali za to je potreban orkestar, pevači, naravno i publika, jer čemu ono prvo dvoje, ako ovo treće nije zadovoljno.
Oni koji ovde očekuju humorističko kritizerstvo, ponavljam, ovo nije kritika, već pisani doživljaj, pogrešili su. Od sada pišem samo u superlativima.
Bilo je odlično. Nije mi samo jasno što je morao Adrian Morar, kao Gost Dirigent  da dolazi u Beograd po ovoj niskoj temperaturi. Pa onih stotinak Rumuna, koji su bili u Sali zbog njega, nisu je popunili, već samo pomogli da se pređe cifra od dve trećine. Uostalom sada možemo više da cenimo naše dirigente. Čak i ako neko smatra da je gost dobar, mi imamo dokazano (na istom mestu) bolje.
Sinoć sam se zarekao (slušajući  drugi orkestar) da neću više nikada da kudim Operski. Večeras je orkestar bio onakav kako ga je vodio Gost, a to znači totalno bez snage i energije.
Renato i Ulrika, Dragutin Matić i Nataša Jović Trivić su mi se svideli. Njima sam aplaudirao. Drugi su aplaudirali i njima i drugima. Pomisliće neko kako Trivićku i Matića znam i da ih pratim i hvalim iz predstave u predstavu. Njih ni na ulici nisam sreo, ali zato srećem na raznim mestima neke druge, koji me gledaju ispod oka. Javno se pitam: Zašto?
Bila je neka čudna publika u Operi. Rekoh i ponavljam kako primećujem i ono što drugima promakne. Ovi večerašnji su, u navećem broju slučajeva bili prikovani za svoje sedište dva sata i četrdeset minuta. Čak ni do toaleta nisu išli. I još nešto veoma bitno. Tvrdim da nije prodato više od desetak programa. Onaj ko ne veruje neka proveri kod Uprave. Mogu ovde da donesem jedan bezobrazan zaključak, kako većina nije znala šta sluša i ko peva. Možda su za sve krive maske.
O tim programima, za čiji primerak prosečni čovek u Srbiji treba da radi više od sat ipo,  nekom drugom prilikom, brojevima za garderobu (novim i starim),....  tome posvećujem razmišljanje zajedno sa osvrtom u vezi iskriveljnih sedišta, pocepanim tapetama i ložama, bar ovo drugo nema opravdanje, jer se sve rešava sa kilogramom lepka i par metara tapeta... ali...
Nemojte se čuditi što je ponekad utisak o predstavi loš, jer na njega utiče sve, od trenutka kupovine karte, pa do izlaska iz operske kuće. Neka Uprava razmisli i o nečemu što nije u domenu zapošljavanja i podela rola...
Da se vratim na predstavu... Nikako mi nije jasno, svaki put kada je gledam, čemu onaj "savremeni" efekat izlaska dima (možda magle) iz jedne cevi (cevke)... Stičem utisak da se hor zaprašuje flitalicom, ali i od toga ima gore.
Tokom poslednje slike, koja prikazuje bal, ljudi igraju. Na balovima Verdijevskog vremena, igrali su oni koje su prvo guvernante, a potom učitelji plesa obučavali kako se to radi. Ono što su režijom bili primorani da urade članovi hora, liči na Trapavi Kadril socrealističkog, ruskog, varijetea. Zar nije moglo 3-4 para baletskih igrača da naprave uživanje za publiku, a gospođe i gospodu poodmaklih godina i kilaže ostave da rade ono za šta su plaćeni.
Izvinjavam se zbog ovih malih digresija koje neki mogu da protumače kako mi se predstava nije svidela. Daleko od toga. Ono što mi se ne sviđa, (rešio sam) to i neću da spominjem.
Na kraju bih naveo poruku Grofa Rikarda:
Grazia a ognun; signor qui sono..
Tutti assolve il mio perdono!

To je i moja, skromna poruka  večerašnjim protagonistima.



O istim temama, ali na malo drugačiji način:
Laura i muzika.