14. 03. 2017.

Kraljica Margo, Beogradski balet, muzika Goran Bregović, Koreograf i režija Krunoslav Simić. Odlični: Mila Dragićević, Dejan Kolarov, Tejlor Klo i Milan Rus.



Disharmonično i atonalno, bez ikakvog  lajtmotiva.  Likovi se pojavljuju bez ikakve muzičke najave, naredna scena nema ničeg zajedničkog sa predhodnom, Muzički pristup svakoj od 16 slika je bio drugačiji. Od stereotipnosti madrigala, preko neuspelih romantičarskih tankih orkestarskih fraza, pa sve do ponavljanja motiva u stilu, Ravelovskog Bolera. Ako je želja kompozitora bila da lupanjem u goč prati scenu u kojoj se pojavljuje kardinal, uvek sam za ekperimente i ekcentričnosti, ili da iskoristi fini zvuk starih instrumenata orkestra “Renesans,” pa čak da Šarl IX, Dejan Kolarov, u jednoj sceni igra bez muzičke pratnje, ako mu je bila želja  da bude drugačiji od drugih, nije uspeo. Lošiji je od drugih, a to ne može nikako da se smesti u onu grupu “drugačijih”.
Ako nas je svojevremeno Lordan Zafranović oduševljavao filmom “Okupacija u 26 slika”, u Beogradu nas godinama Goran Bregović Smara u 16 slika. Omnibus sistem premešten u muziku, može (već ga imamo uspešno u filmu, književnosti,.) ali samo uz osnovno pravilo, zadnja slika povezuje sve predohodne i objašnjava svako: “Zašto” i “Zbog čega”?
Gospodin Bregović, koliko je miljenik publike (i ja spadam u istu), toliko je od svog pojavljivanja, pa do danas, u nemilosti kritike. Neosporno, izgradio je svoj stil, oformio je publiku i može za 12 godina da sedamdeset puta popuni svaki trg u gradovima Balkana, a i u  mnogim svetskim metropolama. Ali kompozitor Goran Bregović, ne može da  animira publiku po sedamdeseti put u Beogradu, a to je bilo večeras, da kupe više od tristotinak ulaznica za baletsku  predstavu,  koja broji pedesetak članova, plus hor, plus vokalni solisti, plus orkestar. Oko 200 ljudi na sceni, 300 posetilaca. Da, bilo ih je još stotinak, srednjoškolaca, koji su došli pod “obavezno”.
Čemu služe ovakve predstave?
To je pitanje za Upravu! AQli da se vratim muzici i igračima.  O solistima pevačima ne želim da pišem. Ono što se čulo nije ličilo na pevanje kakvo mora da bude ispod krova zgrade koja se zove Beogradska opera.
Odajem puno priznanje članovima orkestra. Odsvirati do kraja nešto za šta ni jedan muzičar “ne može da se uhvati” je za respekt, a oni su uspeli da odsviraju do kraja i dok ovo pišem sigurno im ni jedan motiv večerašnje baletske muzike nije u ušima.
Mora se odati priznanje i celom baletskom ansamblu. U često, veoma zahtevnoj koreografiji Krunislava Simića,  bili su i dobri i manje dobri, ali u situaciji kada je priča nejasna, kada je muzika u nepredvidivim obrtima, kada se kraj slika ne nagoveštava, već naprosto  prekine, kao kod, danas nepostojećih,  kasetofona “trakaša,”  nema zaključka da je nešto dobro, ili odlično, gledalac je zadovoljan, ako su “uspeli”.
Još  jednom isto pitanje: Čemu ovakve predstave? Zašto se ne iskoristi baletski ansambl u jednom novom “savremenom”, ili “osavremenjenom” projektu?
Očigledno Bregović može samo da bude Bregović, pokuša li  nešto drugo, ne ide. Nije išlo ni komponovanje za Evroviziju 2010. Nije mu se  posrećilo ni sa ovim baletom.
Da je kojim slučajem inspiraciju potražio na Balkanu, da se nije hvatao u koštac sa Medičijima, sa Vartolomejskom noći, da je više koristio svoj prepoznatljiv stil, pokazan u zadnjoj, šesnaestoj slici, možda bi bilo sve drugačije. Ovako, za mene, a očigledno i za beogradsku publiku, jer je vreme najbolji sudija, sve  je u jednoj reči: Promašaj!



O istim temama, ali na malo drugačiji način:
Laura i muzika.