22. 11. 2016.

Đani Skiki. Beogradska opera, Dejan Kolarov, Ana Grigorović, Vuk Zekić, Sofija Pižurica, Nenad Čiča, Dubravka Filipović, Slobodan Živković, Nevena Matić, Stevan Karanac, Nikola Mikić, Mihailo Šljivić, Pavle Žarkov, Ljubica Vraneš, Gavrilo Rabrenović, Sveta Krstatović, Strahinja Đokić, Predrag Gligorić.




U utorak 22. novembra 2016. Desilo se opersko čudo.

PREMIJERA ĐANI SKIKI, Đakoma Pučinija.


Pisano u satima nakon predstave.
Ulaznice nisu bile u slobodnoj prodaji. Nije mi problem da dobijem dve karte „preko veze“, ali ne volim kada ne platim svoju ulaznicu, jer samo tako nikome ništa ne dugujem, a to je moj osnovni stav sa koga upućujem otrovne strele, a i cveće.
Po mnogima bi mi bio zabranjen ulaz.  Ubeđen sam,  prvo mojoj supruzi, pa posle meni, ali sve jedno. I onako uvek idemo u paru. U svemu.
Desilo se čudo! Već sam nagovestio na FB strani pod imenom Opera: „Da vidimo i "rad" fascinantnog "Kopelijusa" u ulozi "iza scene". I u drugom javljanju, izrazio sam pustu želju: „I da dodam, očekujem samo trećinu utiska koji treba da proizvede "O mio bambino caro", ne mora trećinu velike Monserrat, može i trećinu dame iz komšiluka Angele Georgiu.... Tako sam skroman! ;)“
Ja sam od onih najbezobraznijih posetilaca koji pre operske predstave čuje i vidi, kako se to radi u svetu. Po tome je bezobraznija samo osoba koja uvek sedi pored mene.
Elem, desilo se čudo.
Bravo za režijske  bravure Ane Grigorović. Bravo za scenografiju po režiserovoj ideji koju je sproveo  Miraš Vuksanović. Bravo za kostimografa Katarinu Grčić Nikolić. I svi su bili u službi Magistratusa Alhemičara Kopelijusa:  Dejana Kolarova.
Ovo je predstava u jednom dahu. Zato ne zameram Laureti: Sofiji Pižurici što nije dostigla ni polovinu kvaliteta beogradskih soprana. Najlepša arija u operi je propraćena sa veoma mlakim aplauzom. 
O glumi pričamo u jednoj drami sa „tankom“ muzikom, isto tako tankom dramskom radnjom, ali u kojoj je zablistao onaj što i treba da zablista i oko koga se stvara problem. Đani Skiki - Vuk Zekić. Fantastičan! Ovo predhodno je rečenica od jedne reči koja objašnjava moj doživljaj. Vuka Zekića su Kolarov i Ana Grigorović  transformisali u operskog Mister Bina! Ne mogu, u svom repertoaru metafora, da pronađem bolju i adekvatniju od te.
Sigurno će oni koji su čitali i moje predhodne operske doživljaje da pomisle kako sam izgubio oštrinu, ili da sam promenio ugao gledanja.
Ne! Veoma spreman sam otišao na predstavu, pregledavši kako to sve zvuči i izgleda u Metropolitenu, Parizu, Beču... Nigde nije bilo bolje dinamike, lepše i funkcionalnije scenografije, nigde nije bilo bolje režije, jer je tu Kolarov očigledno pustio mašti na svoju volju. A o njemu će biti reči posebnom prilikom, pogotovo u vezi Kopelijusa, moram još samo malo alhemijskih formula da pokupim sa nekoliko predstava tog baleta. Taj čovek bi mogao u dobroj pantomimičarskoj predstavi da osvoji svet. U Đani Skikiju je osvojio Beograd u narednih deset  godina.
Naravno, ne mogu da ne konstatujem kako je VD upravnik bio na svom mestu. Loža Jedan, Prva galerija. Desno. Pošto sam već rekao da je moj omiljeni operski lik, imam i ovog puta  jednu poruku za njega. Neka sve One  (svoje kolege) koji su bili na prvoj galeriji, ili zadrži na toj galeriji, ili im ponudi mesta svojih pomoćnika. (O tome ću se posebno oglasiti sa konkretnim predlozima.)
Ipak je večeras svečarski dan! Opera je zablistala! Osim za naborajne BRAVO i za: Nenada Čiču, Dubravku Filipović, Slobodana Živkovića,  Nevenu Matić,  Stevana Karanca,  Nikolu Mikića, Mihaila Šljivića, Pavla Žarkova, Ljubicu Vraneš, Gavrila Rabrenovića, Svetu Krstatovića, Strahinju Đokića, Predraga Gligorića.
Svi zaslužuju da budu spomenuti.
Već i hvaljen i kuđen orkestar je bio odličan,  pod dirigentskom palicom Đuzepe Akvavive.   
I znajte, mene ne možete lako da se otkačite! Eto mene na sledećoj predstavi! 
A obična publika, kojoj pripadam, zaslužila je to uživanje.

Hvala Vam!
                                                                Potpisuje David Naum



O istim temama, ali na malo drugačiji način:
Laura i muzika.