18. 11. 2016.

Nekad i sad! Beogradska Opera. Narodno pozorište, Beograd. Potpisuje David Naum




Bolje "Fantom u operi", nego pisac, ... sačuvaj Bože,  humorista kao posetilac, pa još i da nešto napiše...

Ko je to? Otkud on?

Pre mog večerašnjeg doživljaja, mislim kako je „krajnje vreme“ da objasnim otkuda ja OVDE. Pisci, a pogotovo njihove „podvrste“ esejisti i humoristi decenijama nisu zalazili na koncerte klasične muzike, u operu, na balet, pozorišne predstave itd... Moglo je da se piše o kaljavim seljacima, nepoštenim konobarima, tunjavim šnajderima, ali o tutistima, oboistima, raznosačima tacni i spavaćica po pozornicama, NIKAKO. Znate VLAST je do skora volela vrhunsku umetnost. I onom humorisi koji bi pipnuo kvalitet filharmonije, bi u roku od 24 sata mogao da bude skraćen jezik, jer nikada se nije znalo da li su na tom koncertu sedela u Kolarcu tri člana CK (Centralnog komiteta) koji su zdušno aplaudirali izvođenju, koji je humorista ismejao, ili esejista doživeo kao jedno sumorno beogradsko veče. Još gore je bilo u Operi, na baletu. Nikada se nije znalo ko je u onom minutu, između gašenja svetla i dizanja zavese, ušao u salu. Nekada se publici na kraju predstave „obelodanjivalo“ da je svemu prisustvovao Tito (lično), kome bi aplaudirali i akteri i publika, . Ko je smeo da stisne petlju i napiše jednu jedinu rečenicu u veselijem maniru, o nečem što je trebalo da zvuču „ozbiljno“. (Humor i neozbiljnost izjednačavaju samo mediokriteti, ali o tome sam već pisao, da se ne ponavljam.)
Tačno, to je bilo nekada.
Prvi se u glumicu zaljubio onaj ko je na čelu kolone ujahao na belom žrebcu u od fašizma oslobođeni Beograd. Razveo se od žene partizanke i oženio se mladom, lepom, uspešnom, filmskom glumicom. Možda ste čuli za Peku i Milenu Dapčević. Njemu je prekinuta politička karijera radi ljubavi, a on je prestala da glumi,... i tako redom,.. u ljubavnom odnosu politike i umetnosti,..
Sramotom se ljubav i brak umetnika i političara smatrao samo par godina, potom je postalo uobičajeno, jer su oni (što su ratovali po šumama i gorama, naše zemlje ponosne), zavoleli ne samo umetnice, već i umetnost. Tvrdim kako je taj redosled, umetnice, pa umetnost.
Zar mislite da bi neko smeo da doživi negativno, ili pokudi bilo kog od sporednih glumaca u predstavi u kojoj bi glumila osrednja glumica, ali supruga skoro dvodecenijskog ministra inostranih poslova? Ili da, sačuvaj Bože, neko nešto lane na ime predstave u kojoj je zračila Primadona, supruga uticajnog političara i Predsednika Glavnog Grada. ... I tako je ta ljubav političara i umetnika trajala i do  novog vremena, koje se zvalo „I posle Tita, Tito!“ Jer je prvi Predsednik Predsedništva poželeo za suprugu veliku Miru Stupicu.
Tako su i loši raznosači, gore spomenutih tacni, tutisti koji falširaju i drugi oboisti koji su umislili kako su muzičari bez kojih se ne može, bili pošteđeni viceva u stilu: Krenuo Haso u Oparu, kad tamo...
E, danas je druga stvar. Političari idu u Kolarac samo ako ih prati više od 7 TV ekipa... U pozorišta, u operu, na balet ne zalaze, jer to se odigrava u mraku gledališta, a šta pak oni da rade u mraku, kada ne može niko da ih vidi. A opet iz mraka može neko, krajnje opoziciono, malo glasnije da šapne: „Pederu!“
Pošto me svi odreda hvataju za sve što stignu !!!!, moram da napravim digresiju. Ova ružna reč za homoseksualce ne treba da me stavi u grupu homofobičara. Između ostalog, kao što sam često u Pozorištu, Operi... Tako i na Paradi Ponosa podržavam sve one koji su na bilo koji način diskrimisani. (Kraj digresije)
Povratzak na temu:
Onaj što je došao posle komunista, (onaj što nas je "Voleo") nije obišao čak ni povređene vojnike na VMA, nije gledao ni utakmicu fudbalske reprezentacije, pa što bi dolazio u Nacionalni teatar, a ovi posle njega su sledili isti manir. Za ove današnje sam siguran kako bi i došli u operu ako bi se pročulo da je ne repertoaru „Ero s onoga svijeta“ i da Ero tokom predstave šerentluči, pekući rakiju kraj lampeka, ili da je neka nova Kosa, ali pod uslovom da se sala pretvori u Nargila bar (jasno sa travom).
Valjda se zna kako političari svoje bračne družbenice na traže među umetnicama na scenama, draže su im one sa stolove brojnih splavova. Čak i ako požele da svoje sredovečnu suprugu „zamene na određeno, ili neodređeno vreme“, rudarski kopaju po dnu onoga što nudi estrada.
Pomislićete, zašto onda pisci ne uđu pod svodove teatra i napištu šta vide, šta osećaju, šta čuju, šta doživljavaju, jer vlast danas misli kako se do tih zdanja dolazi preko reke Stiks, a njima se niti miče, niti umire. Piatate se „ćute“ humoristi, neka slobodno pišu. Jeste, kada se gleda sa strane, ali ljudi nahvatali višedecenijski strah, više nema humora, već samo ružičastih bljuvotinea, nma Vesele večeri, jer su svih 24 sata ispunjeni satirom. Nema Jež-a, obrijali ga. Onim starim humoristima je odavno skraćen jezik, a humoristička pamet atrofirala, a i izgubili su interesovanje prema pravim umenostima, jer je to bio „pekinški zabranjeni grad“.
I sada kada me neko pita, odkuda ti ovde. Nemam odgovora.
Stvarno se pitam, odkuda ovde?
(ostalo u nekom sledećem pisanju)
                                                                                 David Naum



O istim temama, ali na malo drugačiji način:
Laura i muzika.